03
nedjelja
studeni
2013
Whispers... 17.4.2013.
Pogledam se u ogledalo
i vidim samo dušu.
Ovu jednu jedinu što je imam.
Izmucenu i spacenu,
starosti brojane u svjetlosnim godinama.
Kako je moguće biti tako umoran na početku života?
Tijelo do kojega mi nije stalo,
oklop od ljudske kože,
toplo...
meko...
Nevidljivo mom oku
u čijoj zjenici vidim crne rupe svemira
okružene nečim dubokim.
U sarenicama vidim morske dubine,
tajanstvene i željene,
nikada upoznate..
ne spustajuci pogleda
sa ovog bijednog primjerka ljudskog bića
donesem bitan zaključak o sebi...
Osjećam se poput broda pod punim jedrima.
Velika poput svijeta.
I napokon se osmjehnem,
onako svojski,
grešno i protresem glavom
znajući da mogu sve preživjeti.
Jedva čekam da se nebesa protresu od smijeha
čijih god bogova...
komentiraj (0) * ispiši * #
05
subota
listopad
2013
this is my truth... don't tell me yours
Sjedeći u dnevnoj sobi svojih roditelja, obavijena toplinom i onim osjećajem poznanstva koji ljude obuzima u okolini u kojoj su odrastali, sjedim u mekom naslonjaču i slušam stare pjesme...
Nekada je čovjek izgubljen u svojim mislima, kao ja proteklih tjedana, pa više ne zna kako pobjeći od nekih... osjećaja.
Nekada je čovjek tužan i sam i ne zna to promijeniti.
Nekada ni ne pokušava.
Svaka tuga ima svoj razlog.
Moje tuge razlog se nekako uspio zakomplicirati već u ovoj "nježnoj" dobi... Pa se sada patim sama sa sobom da ne bih patila druge ljude oko sebe jer, iako nisam veliki empat, smetaju mi tuđe patnje. Previše ljudi pati. Puno previše.
Da ne trošim vrijeme na tuge i patnje, evo jednog prošlogodišnjeg rada s literarne...
Bude me da im pišem pisma,
a moje ruke su trome od tuge.
Pisma sam već ispisala, ali ne njima.
Ne njima…
Zamišljam ga kako sjedi u plavom naslonjaču,
u jednoj ruci drži knjigu požutjelih listova,
u drugoj šalicu hladnog čaja od kamilice
i smješka se na Ujevićeve stihove.
Stojim na vratima i gledam ga dugo
i vidim u njemu sve nas.
U njegovoj kosi vidim svoga oca,
u očima sebe.
Zamišljam njegove ruke oko svoga struka
dok me podiže na svoje krilo i
smije se sebi u bradu, a moji pramenovi
padaju na njegova ramena i
čita mi tiho, umornim glasom
dok tonem u san.
Pomislim na njega kad prolazimo
stranim putevima,
kad mi majka stavlja križić na čelo,
a svaka me misao zareže oštro,
nemilosrdno, do krvi.
Nije bio ovdje kada sam se rodila,
nije bio uz mene dok sam odrastala
i nije mi čitao Ujevićeve stihove,
ni uljuljkavao u san na svome krilu,
ali bio je u meni, u mojoj krvi.
I ne vjerujem u bespuća
gdje njegova duša sada stanuje,
čeka na nas ostale,
gdje možda sjedi u plavom naslonjaču
i smješka se na Ujevićeve stihove.
I gdje je mlad, na licu mu ni jedne brige
kao što ih ni za života imao nije,
a ja stojim na vratima i čekam da
uspravi glavu i zagleda mi se u oči,
u one iste kao svoje…
I da se smije sebi u bradu dok me
podiže na krilo i ljubi u tjeme,
dok nas obavija miris starih knjiga.
Zamišljam da ga ne trebam,
da ga nikada nisam trebala…
Ali moje ruke su trome od tuge
dok pišem još jedno pismo
koje nemam kamo poslati,
a moje srce je daleko od sebe
jer njega nema na ovom svijetu
i za mene ga nikad bilo nije.
(15.4.2013.)
komentiraj (0) * ispiši * #
